Stara duša

Dobrodošli na moj blog

25.10.2017.

Sve na kredit, sve za raju, jarane.

Nedostaješ mi,jebo te. I čitav naš kosmos. Kliknule smo na prvu,prst i nokat od prvog dana. Još se sjećam lutanja po nepoznatom gradu, ja i ti i upoznavanje. Pričala si mi o svemu, jer nismo se znale i svašta trebam da čujem. I sve sam slušala. Pozorno,jer sam znala da ćeš postati važan dio mog života.I jesi postala. I ostala. Hiljadu puta smo imale osjećaj kao da su svi drugi s jedne planete, a ja i ti s druge. Slabo smo mogle ikoga razumjeti na nekom većem levelu, a površno nikad nismo htjele.Sad se ja osjećam malo pusto na našem planetu, jer ga ti napuštaš. Ne razumijem zašto. Nekako mi je dosadilo da samo ja držim konce, i vučem, i gradim dok ti polako se odmičeš. Jer znaš mene, ginem za tebe do jednog trenutka, kada odlučim da je to to, eh onda se više ne vraćam. To vrlo dobro znaš, ali ne radiš nijedan korak prema meni. Zar ti ne nedostajem? Smijeh do suza, valjanje po podu,teške i ozbiljne teme, lutanja.. Meni nedostaje. Brinule smo se jedna za drugu, koliko smo suza obrisale, koliko puta podigle na nogu? Zašto sada imam osjećaj da se borim sama u bitkama?
Jebo te, nedostaješ. I kad si tu, nisi.

23.10.2017.

Zeleni šal na stolici.

Kiša pada napolju.Zahladnilo je, ali mi je prozor i dalje otvoren. Volim hladnoću,onaj osjećaj na koži kada je dodirne blagi vjetrić.Čupava deka i čaj u ruci,milina. Kupila sam sebi danas šal u Bingu,za 5 maraka. Pravo lijep. Ostavila sam ga stolici, jer ga sutra planiram nositi. Samo mi on večeras pravi društvo.Miran, tih,nepomičan. Nije mi baš najdraži gost,ali kao da imam izbora. Svi su negdje, s nekim,nešto se dešava. U moja četiri zida večeras ništa. Samo se ja dešavam sama sebi. Jest meni mene žao. Mučenje nepotrebnim mislima-level pro. Nedostaje mi večeras njegova toplina nenormalno. Ili samo da diše kao pas pred izdisaj kraj mene, dok ja čitam neki roman, a on sportsport.ba. Fali. Ali on je tamo,a ja sam ovdje. U svojoj studentskoj sobi.

Zeleni šal,zeleni čaj.Ali crvena pidžama..

23.10.2017.

A jaaaaa sve,sve što imam za tvojih 25.

Šetali smo trgom i ugledala sam štand koji je prodavao kuhani kukuruz,prava jesenska noć.Povukla sam te prema njemu,jer ja dobrom,kuhanom kukuruzu nikad nisam znala reći NE! Skeptik kakav jesi prema stvarima na koje nisi navikao, odbio si i na kraju sam samo ja nastavila šetnju prebirajući kašikom po zdjelici kukuruza. Dala sam ti zalogaj, tražio si i drugi, i treći.. Svidio ti se, a već je bilo kasno da se vratimo po još jednu zdjelicu.
''Ma evo ti, pojedi ti kad si već krenuo, meni nešto večeras kukuruz ne sjeda nimalo.''-lagala sam dok sam ti gurala kašiku u ruku.
Nastavili smo šetnju,ti jedući kukuruz i pričajući, a ja gledajući i razmišljajući:''Kako mi se večeras jeo taj kukuruz.''

23.10.2017.

You feel like peace to me.

Ležali smo na krevetu u mojoj skromnoj studentskoj sobi. Ljubio si me dugo,polahko. Noć je padala,samo su se čula auta koja su prolazila ulicom. Pričali smo o svemu, hvalio si moje palačinke kao najsavršenije što si ikada probao. Smijala sam se tvojim budalastim pričama,i sati su bježali od nas. Spustila sam glavu na jastuk i ušutila.Pitao si me kako se osjećam i ja sam automatski odgovorila:''Mirno.'' Iznenadio si se odgovorom,nije ti se svidio. Nisi ga razumio.
Jednog dana,kada budemo  već naborani i usporeni,i kada me budeš pitao kako se osjećam, želim da ti mogu odgovoriti opet ''Mirno'' i objasniti šta to za mene ustvari znači. Ako do tada, sam ne otkriješ.
Jer lijepo se mogu osjećati s više ljudi, nasmijano, zabavljeno ali mirno, sigurno i kao da sam napokon na pravom mjestu s pravom osobom, ne mogu ni s kim. Osim s tobom. Mirišeš na sreću,ali mi donosiš mir. Je li ljubav kada ideš nekome čak i kada bježiš sam od sebe?

22.10.2017.

Ko sam ja?

Nemam pojma ni ja. Mogu vam reći neke osnovne informacije o meni, pa mi vi sami recite ko sam. (Da, kao neko će čitati ovo.) Imam 21 godinu. Volim riječi. Volim razmišljati. ( Ne o teoremama, ne znam sabrati više od 2 broja,ali sebe mučiti nepotrebnim razmišljanjima o nelogičnostima je moja uža specijalnost.) Studiram novinarstvo. Ali nisam više sigurna da li je to i dalje za mene. Nema tu čari, nema borbe za dobro.Nema malog crnog notesa, hemijske olovke i mijenjanje nečije sudbine. Ne želim biti samo još jedna ovca u stadu. Želim notes, borbu. Ne želim tablete,laptope, snimače,montiranje. Želim istraživati i pisati. Ali danas je novinarstvo sve, samo ne to. Ali dobar sam student. Fakat. Onaj glavni štreber na godini. Znate onaj koji skoro uvijek sve zna i uvijek uradi sve zadane zadatke i kome se potajno smiju iza leđa u fazonu: ''Ima li ova život?'' Imam! Ali moj osjećaj odgovornosti je jači od želje za zabavom. Eh, i to je jedan od dijelova moje ličnosti.
Volim ljude. Ali ih često ne razumijem, Ne razumijem taj njihov način kompliciranja stvari. Ja zapravo volim jednostavne ljude.Ali sve ih manje i manje,poznajem znam i srećem. Skoro i nikako. Kao da je sramota biti jednostavan, govoriti ono što misliš, biti dobar prema onome ko je dobar prema tebi.Sve neke maske oko mene,a ja niti sam režiser niti akter neke niskobudžetne predstave u BKC-u.Pa ih volim sa neke udaljenosti i sve se manje trudim oko ljudi. Ne otvaram zatvorena vrata više.Najvažnija osoba mi je u životu sestra. Mala, pirgava, hujava djevojčica koja u svom osmijehu nosi pola smisla mog života. Volim i roditelje. To se ne mora ni pisati. A volim i NJEGA,ali ga stvarno volim. Znate onako ga volim da su mi najljepši trenuci s njim u nekoj trenerci,izležavanje uz Somersby i chiken iz najdrazeg fast fooda.Eh ta vrsta ljubavi. Ali o njemu ću poslije, posebno, zaslužuje to.
Najveći sam sakupljač uspomena ikad. Da mogu birati da imam neku posebnu moć izabrala bih da neke momente mogu proživljavati kad god poželim.Voljela bih da imam iskrenog prijatelja. Nisam sigurna da li ga imam.Neki ljudi se tako predstavljaju tako ali često baš kada mi trebaju, nisu tu. A mislim da upravo tada trebaju biti tu,bez da im puno kažem. Ali pretežno svoje crne oblake tjeram sama.Volim da pričam, ali o svemu.Ali i to pronalazim sve manje ljudi koji će da me slušaju. Mrzim kada moram birati riječi. Nakon toliko ''volim'' činjenica,napokon da napišem i jednu sa ''mrzim''. Vjerovatno i to mnogo govori o meni.
U srednjoj školi na času likovnog sam najgore nacrtala portret modela od sviju. Dobijala sam nagrade za napisane radove. Mrzim žutu boju.
Upravo slušam: ''Too good at goodbyes''.


Stara duša
<< 10/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
293031


MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
276

Powered by Blogger.ba